U subotu, 11. ožujka 2017. godine u katedrali u Rottenburgu po rukama pomoćnoga biskupa Thomas Maria Renz, zaređen je za đakona Stjepan Prtenjača. U svečanom misnom slavlju zaređeno je, uz Stjepana, još petero đakona. Nakon predstavljanja kandidata za đakonat, kandidati su obećali biskupu poštovanje i poslušnost. Dirljivo je bilo, dok su se pjevale litanije Svih svetih, gledati đakone koji su bili prostri po podu oko oltara. Nakon toga je slijedila molitva i polaganje biskupovih ruku na svakog kandidata i onda su preko lijevog ramena dobili štolu i obukli dalmatiku – đakonsku odjeću. Zatim je biskup đakonima predao knjigu Evanđelja, kao znak njihove službe: naviještati Evanđelje u liturgiji i u životu.
Stjepan Prtenjača rođen 3. svibnja 1984. u Böblingenu od majke Marije i oca Ante. Majka je rodom iz Slavonije, a otac iz Dalmacije. Stjepan je sakramenat krštenja i krizme primio u tadašnjoj Hrvatskoj katoličkoj misiji Sindelfingen. Teologiju je studirao kao laik i kad mu je majka jednom nakon studija rekla: „Eto, Stjepane, imamo sedam unuka pa još da se i ti oženiš pa da dobijemo još unuka“, Stjepan joj je odgovorio: „Majko, ali ja bih želio postati svećenik“. Tako je Stjepan ušao u bogosloviju i završio potrebnu formaciju za đakonsko ređenje.
Sljedeće će godine biti zaređen za svećenika biskupije Rottenburg-Stuttgart. Marija i Ante inače imaju još dva sina, Davora i Zlatka,  ugledne i priznate odvjetnike iz Böblingena. Nakon euharistijskog slavlja, Stjepan je sa svojom obitelji, rodbinom, župnikom fra Ivicom Erceg i sestrama iz Hrvatske katoličke zajednice Sindelfingen nastavio slavlje kod objeda u Sindelfingenu. Hrvatska katolička zajednica Sindelfingen ponosna je što ima đakona, a vjerujemo sljedeće godine i svećenika čiji su roditelji podrijetlom iz Hrvatske.  

s. Mirjana Juranović

Pogledajte cijelu Misu OVDJE.

Informacije iz Rottenburga OVDJE.

 

Izvor slika: Fenix-magazin

   

Liturgija dana  

   

Duhovna misao  

1. nedjelja došašća
Čovjek je biće koje uvijek nešto očekuje. Dijete očekuje, kada će postati velik, učenik očekuje, kada će završiti nauke, samac očekuje, kada će stupiti u brak, oženjeni očekuje dijete … Crkva nas u adventu odgaja u očekivanju Isusova dolaska: Bdite, jer ne znate, kada će doći Gospodin.
Za Noino vrijeme jeli su i pili, ženili se i udavale. To samo po sebi nije bilo ništa loše. I Noa je jeo i pio, bio je oženjen i imao je obitelj. Isus je s apostolima jeo i pio, a Sv. Pavao nam potvrđuje, da smo Gospodinovi, bilo da jedemo ili pijemo ili štogod drugo radimo. Razlika između Noe i suvremenika bila je u tome, što j je Noa gledao u budućnost, iščekujući Gospodinov dolazak. Zato je i načinio lađu. Podsmjehivali su mu se: Gradi lađu i to na suhom. Što će mu to? Nama nije potrebna takva lađa. Živimo iz dana u dan i uživamo ono, što nam donese trenutak. Suvišna nam je misao na Boga i ne mislimo o Njegovim zapovijedima.
Pokazalo se, da je Noa bio u pravu. Lađa koju je izgradio na suhom, spasila ga je, dok je sve ostalo odnio potop.
I mi također gradimo lađu na suhom. Ta lađa je naša vjera, naše pouzdanje u Gospodina i očekivanje Njegova dolaska. Naravno, da i mi za to vrijeme i jedemo i pijemo i u f našim crkvama nižu se vjenčanja. Međutim, to su za nas samo stajališta na putu, od kojih ni jedno nije konačno. Konačno stajalište bit će susret s Kristom. Svaki advent i svaki Božić priprava su i predokus onog posljednjeg adventa I Božića, kada ćemo se konačno susresti s Gospodinom u vječnosti.
Ovo očekivanje u vjeri i pouzdanju nije uvijek lako. Noa je osjećao, da je među svojima osamljen. To i mi osjećamo. Ali Noa je ustrajao. Znao je, da ga je Bog pozvao, da svjedoči za Njega. Lađa na suhom bila je nešto izvanredno, ali upravo u tome bilo je njezino svjedočenje. Uz nju bi se trebali zaustaviti i zamisliti svi sunarodnjaci.
Mi smo pozvani tako graditi lađu našega kršćanstva, da se uz nju zaustave i zamisle naši sunarodnjaci. A u adventu još napose.

   
© Hrvatske katoličke zajednice Sindelfingen - Leonberg - Herrenberg