Najveća zapovijed u Zakonu
Doista, jedino ljubeći svoju braću, kršćanin može svijetu, drugima i obitelji svjedočiti Božju ljubav. Zapovijed ljubavi nije najveća jer je na prvom mjestu u popisu zapovijedi. Isus je ne stavlja na vrh popisa, nego u sredinu, jer je srce iz kojega sve treba polaziti i kojemu se sve treba vraćati. Svetost i u Starom zavjetu podrazumijevala je skrb za najslabije, poput stranaca, siročadi i udovica.
U Isusu se u cijelosti ispunja zakon saveza između Boga i čovjeka; On u sebi, u svojem tijelu, ujedinjuje božanstvo i čovještvo, u jedincatom otajstvu ljubavi. U svjetlu Isusovih riječi ljubav je mjerilo vjere, a vjera je duša ljubavi. Više ne možemo odvajati vjerski život od ljubavi prema bližnjemu: molitveni život i susret s Bogom u sakramentima od zauzimanja i slušanja drugoga, od zanimanja za život bližnjega. Sjećajte se ovoga: Ljubav je mjera vjere, a vjera je duša ljubavi.
U mnoštvu zakona i propisa – prošlih i sadašnjih – Isus otvara prozor kroz koji se mogu gledati dva lica: Božje i bližnjega. Ne daje nam dvije zapovijedi ili propisa, nego dva lica, odnosno samo jedno lice, Božje, koje se u mnogim licima odražava, jer je u svakom bratu, poglavito ako je malen, slab, nezaštićen i potrebit, prisutna Božja slika. Stoga se, kad sretnemo nekoga od braće, trebamo pitati jesmo li kadri u njemu prepoznati Božje lice.
Isus svakom čovjeku tako nudi temelj na kojem treba graditi svoj život. Darovao je Duha Svetoga koji nam omogućuje ljubiti Boga i bližnjega, onako kako je On ljubio, slobodnim i velikodušnim srcem. Po zagovoru Marije, naše Majke, prihvatimo taj dar ljubavi, da možemo uvijek hoditi u tom zakonu s dva lica, zapravo jednim: u zakonu ljubavi.
“Lakše je voljeti čitavo čovječanstvo nego voljeti svoga bližnjega.”
Eric Hoffer
