Vjernici HKZ Sindelfingen, Herrenberg i Leonberg hodočastili su u subotu, 07.07.2018. godine, na brdo sv. Odilije u Elzasu i u Strasbourg, gdje su posjetili katedralu Notre-Dame.

U ranim jutarnjim satima, u pratnji župnika fra Ivice Ercega i pastoralnog suradnika Vladimira Lukića, dva puna autobusa hodočasnika iz naših triju zajednica (Sindelfingen, Herrenberg i Leonberg) uputili su se na jednodnevno hodočašće sv. Odiliji u Elzas, Francuska. 
(O životu sv. Odilije možete pročitati na stranici http://sveci.net/index.php/2-uncategorised/408-sveta-odilija)

Duhovno okrijepljeni, uputili su se prema Strasbourgu, gradu smještenom na istoku Francuske, na lijevoj strani Rajne, gdje su posjetili monumentalnu katedralu Notre-Dame.

Jedna stara poslovica kaže da sve ono što je lijepo, ne traje dugo. Tako i ovo putovanje, iako je hodočasnike duhovno obogatilo bilo je kratko i došlo je svome kraju pa su se vjernici, malo ranije od predviđenog, uputili prema Sindelfingenu, kako bi stigli na vrijeme navijati za hrvatsku reprezentaciju koja je igrala istu večer.

Vladimir Lukić

(Izvor: www.facebook.com/hkmsindelfingen)

 

   

Liturgija dana  

   

Duhovna misao  

1. nedjelja došašća
Čovjek je biće koje uvijek nešto očekuje. Dijete očekuje, kada će postati velik, učenik očekuje, kada će završiti nauke, samac očekuje, kada će stupiti u brak, oženjeni očekuje dijete … Crkva nas u adventu odgaja u očekivanju Isusova dolaska: Bdite, jer ne znate, kada će doći Gospodin.
Za Noino vrijeme jeli su i pili, ženili se i udavale. To samo po sebi nije bilo ništa loše. I Noa je jeo i pio, bio je oženjen i imao je obitelj. Isus je s apostolima jeo i pio, a Sv. Pavao nam potvrđuje, da smo Gospodinovi, bilo da jedemo ili pijemo ili štogod drugo radimo. Razlika između Noe i suvremenika bila je u tome, što j je Noa gledao u budućnost, iščekujući Gospodinov dolazak. Zato je i načinio lađu. Podsmjehivali su mu se: Gradi lađu i to na suhom. Što će mu to? Nama nije potrebna takva lađa. Živimo iz dana u dan i uživamo ono, što nam donese trenutak. Suvišna nam je misao na Boga i ne mislimo o Njegovim zapovijedima.
Pokazalo se, da je Noa bio u pravu. Lađa koju je izgradio na suhom, spasila ga je, dok je sve ostalo odnio potop.
I mi također gradimo lađu na suhom. Ta lađa je naša vjera, naše pouzdanje u Gospodina i očekivanje Njegova dolaska. Naravno, da i mi za to vrijeme i jedemo i pijemo i u f našim crkvama nižu se vjenčanja. Međutim, to su za nas samo stajališta na putu, od kojih ni jedno nije konačno. Konačno stajalište bit će susret s Kristom. Svaki advent i svaki Božić priprava su i predokus onog posljednjeg adventa I Božića, kada ćemo se konačno susresti s Gospodinom u vječnosti.
Ovo očekivanje u vjeri i pouzdanju nije uvijek lako. Noa je osjećao, da je među svojima osamljen. To i mi osjećamo. Ali Noa je ustrajao. Znao je, da ga je Bog pozvao, da svjedoči za Njega. Lađa na suhom bila je nešto izvanredno, ali upravo u tome bilo je njezino svjedočenje. Uz nju bi se trebali zaustaviti i zamisliti svi sunarodnjaci.
Mi smo pozvani tako graditi lađu našega kršćanstva, da se uz nju zaustave i zamisle naši sunarodnjaci. A u adventu još napose.

   
© Hrvatske katoličke zajednice Sindelfingen - Leonberg - Herrenberg