U subotu, 30.06.2018. godine, u Geislingenu je upriličen susret ministranata svih hrvatskih katoličkih zajednica s područja biskupije Rottenburg-Stuttgart.
Ministranti HKZ Sindelfingen, Herrenberg i Leonberg (njih preko 30) bili su drugi po broju pristiglih ministranata iz jedne zajednice.
Naši ministranti su se rano ujutro, u pratnji župnika fra Ivice Ercega i pastoralnog suradnika Vladimira Lukića, vidno raspoloženi, uputili na dugo očekivani ministrantski susret. Susret je započeo misnim slavljem, a zatim su se svi ministranti, u pratnji svojih župnika i voditelja, uputili prema sportskim terenima gdje je bio organiziran zajednički ručak. Nakon što su okrijepili dušu i tijelo bili su spremni za natjecateljski dio susreta. Natjecanja su bila organizirana u sljedećim disciplinama: nogomet (muški i ženski), igra graničara i trčanje. Naši ministranti sudjelovali su u svim disciplinama i ostvarili odlične rezultate. Tako su oni osvojili:
- I. mjesto u igri graničara
- I. mjesto u trčanju (muškarci)
- I. mjesto u trčanju (djevojke)
- II. mjesto u nogometu (muškarci)
- III. mjesto u nogometu (djevojke)

Ovom prilikom želimo čestitati našim ministrantima na odličnom uspjehu te se zahvaliti župniku HKZ Geislingen-Göppingen fra Ivici Jurišiću, kao i svima drugima koji su sudjelovali u organizaciji ovoga susreta, na odlično organiziranom susretu.

Vidimo se dogodine!

Vladimir Lukić

(Izvor: www.facebook.com/hkmsindelfingen)

 

   

Liturgija dana  

   

Duhovna misao  

1. nedjelja došašća
Čovjek je biće koje uvijek nešto očekuje. Dijete očekuje, kada će postati velik, učenik očekuje, kada će završiti nauke, samac očekuje, kada će stupiti u brak, oženjeni očekuje dijete … Crkva nas u adventu odgaja u očekivanju Isusova dolaska: Bdite, jer ne znate, kada će doći Gospodin.
Za Noino vrijeme jeli su i pili, ženili se i udavale. To samo po sebi nije bilo ništa loše. I Noa je jeo i pio, bio je oženjen i imao je obitelj. Isus je s apostolima jeo i pio, a Sv. Pavao nam potvrđuje, da smo Gospodinovi, bilo da jedemo ili pijemo ili štogod drugo radimo. Razlika između Noe i suvremenika bila je u tome, što j je Noa gledao u budućnost, iščekujući Gospodinov dolazak. Zato je i načinio lađu. Podsmjehivali su mu se: Gradi lađu i to na suhom. Što će mu to? Nama nije potrebna takva lađa. Živimo iz dana u dan i uživamo ono, što nam donese trenutak. Suvišna nam je misao na Boga i ne mislimo o Njegovim zapovijedima.
Pokazalo se, da je Noa bio u pravu. Lađa koju je izgradio na suhom, spasila ga je, dok je sve ostalo odnio potop.
I mi također gradimo lađu na suhom. Ta lađa je naša vjera, naše pouzdanje u Gospodina i očekivanje Njegova dolaska. Naravno, da i mi za to vrijeme i jedemo i pijemo i u f našim crkvama nižu se vjenčanja. Međutim, to su za nas samo stajališta na putu, od kojih ni jedno nije konačno. Konačno stajalište bit će susret s Kristom. Svaki advent i svaki Božić priprava su i predokus onog posljednjeg adventa I Božića, kada ćemo se konačno susresti s Gospodinom u vječnosti.
Ovo očekivanje u vjeri i pouzdanju nije uvijek lako. Noa je osjećao, da je među svojima osamljen. To i mi osjećamo. Ali Noa je ustrajao. Znao je, da ga je Bog pozvao, da svjedoči za Njega. Lađa na suhom bila je nešto izvanredno, ali upravo u tome bilo je njezino svjedočenje. Uz nju bi se trebali zaustaviti i zamisliti svi sunarodnjaci.
Mi smo pozvani tako graditi lađu našega kršćanstva, da se uz nju zaustave i zamisle naši sunarodnjaci. A u adventu još napose.

   
© Hrvatske katoličke zajednice Sindelfingen - Leonberg - Herrenberg