U srijedu, 6. prosinca 2017. u 14 sati, u crkvi Gospe Sinjske u Sinju provincijal fra Joško Kodžoman služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Božu Ančića koji je preminuo u ponedjeljak, 4. prosinca 2017., u 78. godini života, 62. redovništva i 53. svećeništva.

Na oproštaju su bili sinovac fra Bože Ančić, gvardijani fra Petar Klapež i fra Domagoj Runje te dekan don Stipe Ljubas i oko sto redovnika-svećenika. Rodbina, bogoslovi, sjemeništarci, časne sestre, vjernici iz Turjaka te osobni prijatelji došli su se također oprostiti od fra Bože.

Na početku mise o. Provincijal je pozdravio dekana, svećenike, bogoslove, novake i sjemeništarce te časne sestre, obitelj, rodbinu i poznanike pok. fra Bože Ančića. „Okupili smo se u ovoj misnoj žrtvi kako bismo zahvalili fra Boži za dobra koja je poduzimao za života za Provinciju, za iseljenu Crkvu i za sav kršćanski narod. Molimo i preporučimo milosrdnom Ocu brata našega fra Božu“, rekao je na početku o. Provincijal.

 

Na oproštaju je pročitan i oproštajni govor koji je poslao naš župnik fra Ivica, a pročitao ga je fra Petar Komljenović:

Mnogopoštovani oče Provincijale,

poštovani svećenici, redovnici, redovnice,

poštovana rodbino pok. fra Bože,

braćo i sestre u Kristu,

u ime Hrvatskih katoličkih zajednica Sindelfingen, Leonberg i Herrenberg želim se oprostiti od fra Bože Ančića. Fra Božo je bio voditelj Hrvatske katoličke misije Sindelfingen od 1994.-2000. godine. Žao mi je što ne mogu prisustvovati sprovodnim obredima, a drago mi je da se u ime naših Zajednica od fra Bože oprosti fra Petar Komljenović – prvo duhovno zvanje iz naše Zajednice, na čiji je odaziv da postane franjevac najviše utjecao upravo fra Božo.

Prigodom proslave 35.-te obljetnice naše Misije, fra Božo je u monografiji zapisao moto svoga djelovanja: Odvažno naprijed! Zahvalno unatrag! Ljubeći oko sebe! Vjerujući prema gore! U nastavku zapisa: Išlo se kroz mučna vremena i teške godine... Ali – potpomognuti snagom Božjom – nošeni smo bili načelom „sve na veću slavu Božju“ i na dobrobit roda našeg hrvatskoga!

Dragi fra Božo, hvala ti za svako dobro koje si utkao u život i rad naših Zajednica. Vjerujući prema gore, nadamo se da ćeš čuti riječi Gospodinove: Valjaš fra Božo, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost Gospodara svoga!

Sindelfingen, 06. 12. 2017.

fra Ivica Erceg,

župnik Hrvatskih katoličkih zajednica Sindefingen, Leonberg i Herrenberg

Cijeli članak možete pročitati OVDJE.

(slike preuzete sa stranice http://www.franjevci-split.hr

   

Liturgija dana  

   

Duhovna misao  

1. nedjelja došašća
Čovjek je biće koje uvijek nešto očekuje. Dijete očekuje, kada će postati velik, učenik očekuje, kada će završiti nauke, samac očekuje, kada će stupiti u brak, oženjeni očekuje dijete … Crkva nas u adventu odgaja u očekivanju Isusova dolaska: Bdite, jer ne znate, kada će doći Gospodin.
Za Noino vrijeme jeli su i pili, ženili se i udavale. To samo po sebi nije bilo ništa loše. I Noa je jeo i pio, bio je oženjen i imao je obitelj. Isus je s apostolima jeo i pio, a Sv. Pavao nam potvrđuje, da smo Gospodinovi, bilo da jedemo ili pijemo ili štogod drugo radimo. Razlika između Noe i suvremenika bila je u tome, što j je Noa gledao u budućnost, iščekujući Gospodinov dolazak. Zato je i načinio lađu. Podsmjehivali su mu se: Gradi lađu i to na suhom. Što će mu to? Nama nije potrebna takva lađa. Živimo iz dana u dan i uživamo ono, što nam donese trenutak. Suvišna nam je misao na Boga i ne mislimo o Njegovim zapovijedima.
Pokazalo se, da je Noa bio u pravu. Lađa koju je izgradio na suhom, spasila ga je, dok je sve ostalo odnio potop.
I mi također gradimo lađu na suhom. Ta lađa je naša vjera, naše pouzdanje u Gospodina i očekivanje Njegova dolaska. Naravno, da i mi za to vrijeme i jedemo i pijemo i u f našim crkvama nižu se vjenčanja. Međutim, to su za nas samo stajališta na putu, od kojih ni jedno nije konačno. Konačno stajalište bit će susret s Kristom. Svaki advent i svaki Božić priprava su i predokus onog posljednjeg adventa I Božića, kada ćemo se konačno susresti s Gospodinom u vječnosti.
Ovo očekivanje u vjeri i pouzdanju nije uvijek lako. Noa je osjećao, da je među svojima osamljen. To i mi osjećamo. Ali Noa je ustrajao. Znao je, da ga je Bog pozvao, da svjedoči za Njega. Lađa na suhom bila je nešto izvanredno, ali upravo u tome bilo je njezino svjedočenje. Uz nju bi se trebali zaustaviti i zamisliti svi sunarodnjaci.
Mi smo pozvani tako graditi lađu našega kršćanstva, da se uz nju zaustave i zamisle naši sunarodnjaci. A u adventu još napose.

   
© Hrvatske katoličke zajednice Sindelfingen - Leonberg - Herrenberg