OPROŠTAJ OD SESTARA KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE IZ SINDELFINGENA

U nedjelju, 16. srpnja 2017. godine u Hrvatskoj katoličkoj zajednici Sindelfingen bio je službeni oproštaj od sestara Klanjateljica Krvi Kristove koje su kroz 28 godina kao pastoralne suradnice djelovale u ovoj, nekada misiji, a sada zajednicama kao zaposlenice biskupije Rottenburg-Stuttgart (nakon ukidanja Hrvatske katoličke misije Sindelfingen od nje su nastale tri Hrvatske katoličke zajednice: Sindefingen, Leonberg i Herrenberg). Sestre su na poziv fra Ante Bilića, tadašnjeg voditelja Hrvatske katoličke misije došle 1. rujna 1989. godine u Sindelfingen, a sklopljeni Ugovor s biskupijom Rottenburg-Stuttgart prestaje vrijediti s 31. kolovozom 2017. godine te sestre odlaze iz Sindelfingena.

Euharistijsko je slavlje te nedjelje predslavio vlč. Ivica Komadina, delegat za Hrvatsku inozemnu pastvu u Njemačkoj, zajedno sa župnikom fra Ivicom Ercegom i vlč. Matom Puljićem, župnikom Janjine na Pelješcu. U homiliji je vlč. Ivica, između ostaloga, istaknuo plodan rad i mnogostruku djelatnost sestara u Hrvatskim katoličkim zajednicama kroz nepuna tri desetljeća. Zahvalio je sestrama za njihovu prisutnost i nesebično darivanje u mnogim djelatnostima misije, odnosno zajednica. Također je izrazio žaljenje zbog toga što je svake godine sve manje sestara u Hrvatskim katoličkim zajednicama i misijama te preporučio vjernicima da mole u tu nakanu. Svoju je homiliju završio riječima irskoga blagoslova kojega je pročitao iz pisma koji mu je uputio u ovoj prigodi vlč. Paul Hilderbrand, domkapitular biskupije Rottenburg-Stuttgart: 

„Neka put bude uvijek ispred tebe.
Neka vjetar bude uvijek iza tebe.
Neka ti sunce grije lice
i kiša nek meko natapa tvoja polja.
Dok se opet ne sretnemo,
neka te Bog drži na dlanu svoje ruke.“

Pri kraju euharistijskog slavlja riječi zahvale u ime pastoralnih vijeća iz Sindelfingena, Leonberga i Herrenberga sestri Rozariji Ćurić i s. Mirjani Juranović, sadašnjim pastoralnim suradnicama uputio je Stjepan Cvitković, predsjednik pastoralnog vijeća u Sindelfingenu. Obje su sestre prigodnim riječima izrazile svoju zahvalnost Bogu i zajednicama u kojima su djelovale.

U ime sestara Klanjateljica Krvi Kristove s. Cecilija Milković, zamjenica regionalne poglavarice obratila se svima prisutnima podsjetivši, između ostaloga, i na imena sestara koje su kroz proteklo razdoblje od 28 godina živjele i radile u ovim zajednicama. To su s. Ancilla Vukoja, s. Bernardeta Tomić, s. Anđelka Šteko, s. Marija Marković, s. Marija Pranjić, s. Mara Matijević, s. Rozarija Ćurić, s. Bogoljuba Jurić, s. Emanuela Škarica i s. Mirjana Juranović. Sestra Cecilija zahvalila je Bogu za mogućnost djelovanja sestara u ovim zajednicama te zajednici vjernika i naravno njezinim prijašnjim voditeljima te sadašnjem župniku za suradnju i zajednički rad za dobro Hrvata koji su u Njemačkoj pronašli svoju novu domovinu. Posebno je stavila na srce potrebu molitve za nova duhovna zvanja u Crkvi.

Prigodnu je riječ uputio i župnik fra Ivica Erceg, zahvalivši sestrama za njihovu prisutnost i djelovanje, te vlč. Ivici Komadini za predvođenje euharistijskog slavlja. Fra Ivica je na kraju pozvao sve vjernike na prigodni domjenak u prostorije zajednice.

s. Mirjana Juranović

   

Liturgija dana  

   

Duhovna misao  

1. nedjelja došašća
Čovjek je biće koje uvijek nešto očekuje. Dijete očekuje, kada će postati velik, učenik očekuje, kada će završiti nauke, samac očekuje, kada će stupiti u brak, oženjeni očekuje dijete … Crkva nas u adventu odgaja u očekivanju Isusova dolaska: Bdite, jer ne znate, kada će doći Gospodin.
Za Noino vrijeme jeli su i pili, ženili se i udavale. To samo po sebi nije bilo ništa loše. I Noa je jeo i pio, bio je oženjen i imao je obitelj. Isus je s apostolima jeo i pio, a Sv. Pavao nam potvrđuje, da smo Gospodinovi, bilo da jedemo ili pijemo ili štogod drugo radimo. Razlika između Noe i suvremenika bila je u tome, što j je Noa gledao u budućnost, iščekujući Gospodinov dolazak. Zato je i načinio lađu. Podsmjehivali su mu se: Gradi lađu i to na suhom. Što će mu to? Nama nije potrebna takva lađa. Živimo iz dana u dan i uživamo ono, što nam donese trenutak. Suvišna nam je misao na Boga i ne mislimo o Njegovim zapovijedima.
Pokazalo se, da je Noa bio u pravu. Lađa koju je izgradio na suhom, spasila ga je, dok je sve ostalo odnio potop.
I mi također gradimo lađu na suhom. Ta lađa je naša vjera, naše pouzdanje u Gospodina i očekivanje Njegova dolaska. Naravno, da i mi za to vrijeme i jedemo i pijemo i u f našim crkvama nižu se vjenčanja. Međutim, to su za nas samo stajališta na putu, od kojih ni jedno nije konačno. Konačno stajalište bit će susret s Kristom. Svaki advent i svaki Božić priprava su i predokus onog posljednjeg adventa I Božića, kada ćemo se konačno susresti s Gospodinom u vječnosti.
Ovo očekivanje u vjeri i pouzdanju nije uvijek lako. Noa je osjećao, da je među svojima osamljen. To i mi osjećamo. Ali Noa je ustrajao. Znao je, da ga je Bog pozvao, da svjedoči za Njega. Lađa na suhom bila je nešto izvanredno, ali upravo u tome bilo je njezino svjedočenje. Uz nju bi se trebali zaustaviti i zamisliti svi sunarodnjaci.
Mi smo pozvani tako graditi lađu našega kršćanstva, da se uz nju zaustave i zamisle naši sunarodnjaci. A u adventu još napose.

   
   

Facebook  

   

Korisni linkovi  

   
© Hrvatske katoličke zajednice Sindelfingen - Leonberg - Herrenberg