Ovogodišnji su krizmanici u organizaciji Hrvatske katoličke zajednice Sindelfingen bili na hodočašću u Asizu i Rimu i to od 5.-10. lipnja 2017. Za sve njih ovo je bila prva i jedinstvena prilika posjetiti ta dva grada. U gradu Asizu, smještenom u regiji Umbrija, dočekao nas je fra Šimun Markulin koji je s velikim znanjem i oduševljenjem predstavio lik i život svetog Franje i svete Klare. Fra Šimun je tijekom cijelog našeg hodočašća bio s nama kao vodič i tumač asiških i rimskih znamenitosti. Poseban dar za sve krizmanike bila je audijencija na Trgu svetog Petra. Imali smo odlično mjesto te je gotovo svatko mogao izbliza vidjeti papu Franju. Naredna tri dana obišli smo i vidjeli prekrasne bazilike grada Rima, katakombe sv. Sebastijana, mnoge crkve, trgove, fontane… Sve to ostavilo je dubok dojam i obilježilo naše živote. Radosni i pomalo umorni vratili smo se svojim obiteljima a u našim će srcima ovo hodočašće ostati trajno kao neiscrpno blago i vrelo na koje ćemo se, vjerujemo, još imati prilike vratiti.

Hvala našem župniku fra Ivici Ercegu koji je organizirao ovo hodočašće te s puno strpljivosti i ljubavi podnosio i naše male „nepodopštine“. Hvala od srca!

Vaši krizmanici zajedno sa roditeljima Željkom i Goranom te s. Mirjanom.

 

   

Liturgija dana  

   

Duhovna misao  

1. nedjelja došašća
Čovjek je biće koje uvijek nešto očekuje. Dijete očekuje, kada će postati velik, učenik očekuje, kada će završiti nauke, samac očekuje, kada će stupiti u brak, oženjeni očekuje dijete … Crkva nas u adventu odgaja u očekivanju Isusova dolaska: Bdite, jer ne znate, kada će doći Gospodin.
Za Noino vrijeme jeli su i pili, ženili se i udavale. To samo po sebi nije bilo ništa loše. I Noa je jeo i pio, bio je oženjen i imao je obitelj. Isus je s apostolima jeo i pio, a Sv. Pavao nam potvrđuje, da smo Gospodinovi, bilo da jedemo ili pijemo ili štogod drugo radimo. Razlika između Noe i suvremenika bila je u tome, što j je Noa gledao u budućnost, iščekujući Gospodinov dolazak. Zato je i načinio lađu. Podsmjehivali su mu se: Gradi lađu i to na suhom. Što će mu to? Nama nije potrebna takva lađa. Živimo iz dana u dan i uživamo ono, što nam donese trenutak. Suvišna nam je misao na Boga i ne mislimo o Njegovim zapovijedima.
Pokazalo se, da je Noa bio u pravu. Lađa koju je izgradio na suhom, spasila ga je, dok je sve ostalo odnio potop.
I mi također gradimo lađu na suhom. Ta lađa je naša vjera, naše pouzdanje u Gospodina i očekivanje Njegova dolaska. Naravno, da i mi za to vrijeme i jedemo i pijemo i u f našim crkvama nižu se vjenčanja. Međutim, to su za nas samo stajališta na putu, od kojih ni jedno nije konačno. Konačno stajalište bit će susret s Kristom. Svaki advent i svaki Božić priprava su i predokus onog posljednjeg adventa I Božića, kada ćemo se konačno susresti s Gospodinom u vječnosti.
Ovo očekivanje u vjeri i pouzdanju nije uvijek lako. Noa je osjećao, da je među svojima osamljen. To i mi osjećamo. Ali Noa je ustrajao. Znao je, da ga je Bog pozvao, da svjedoči za Njega. Lađa na suhom bila je nešto izvanredno, ali upravo u tome bilo je njezino svjedočenje. Uz nju bi se trebali zaustaviti i zamisliti svi sunarodnjaci.
Mi smo pozvani tako graditi lađu našega kršćanstva, da se uz nju zaustave i zamisle naši sunarodnjaci. A u adventu još napose.

   
© Hrvatske katoličke zajednice Sindelfingen - Leonberg - Herrenberg