U subotu, 20. svibnja 2017. godine u Hrvatskoj katoličkoj zajednici Sindelfingen bio je poseban dan. Trideset i devetoro dječaka i djevojčica, obučeno u bijele haljinice, u pratnji svojih roditelja, braće i sestara, došli su u crkvu Presvetog Trojstva kako bi prvi puta pristupili stolu Gospodnjemu. Pripremali su se tijekom cijele godine i radosno iščekivali ovaj dan. Svoju su radost i želju za susretom s Isusom izražavali tijekom cijelog euharistijskog slavlja kojega je s puno ljubavi i na djeci upečatljiv način predvodio župnik fra Ivica Erceg. Tijekom propovijedi pozvao ih da se okupe oko oltara i dočarao im prvu večeru koju je Isus slavio sa svojim učenicima a danas je i njih pozvao na tu gozbu.

Djecu je za prvu ispovijed i prvu pričest u Leonbergu pripremala s. Rozarija Ćurić a u Sindelfingenu i Herrenbergu s. Mirjana Juranović. Za ovo slavlje osnovan je i privremeni zbor koji je okupio djecu, mlade, i roditelje, te nekoliko svirača. Nakon euharistijskog slavlja prvopričesnici su nastavili slavlje u krugu svojih obitelji i rodbine.

Dva dana nakon slavlja organiziran je izlet u Trippsdril za prvopričesnike i njihove roditelje. Osim roditelja ovom su se izletu pridružile i bake i djedovi, braća i sestre tako da nas je bilo 120. Dan je bio sunčan i ispunjen radošću i igrom.

Zahvalni Bogu vratili smo se svojim domovima obogaćeni još jednim lijepim iskustvom zajedništva i radosti.

s. Mirjana Juranović

 

   

Liturgija dana  

   

Duhovna misao  

1. nedjelja došašća
Čovjek je biće koje uvijek nešto očekuje. Dijete očekuje, kada će postati velik, učenik očekuje, kada će završiti nauke, samac očekuje, kada će stupiti u brak, oženjeni očekuje dijete … Crkva nas u adventu odgaja u očekivanju Isusova dolaska: Bdite, jer ne znate, kada će doći Gospodin.
Za Noino vrijeme jeli su i pili, ženili se i udavale. To samo po sebi nije bilo ništa loše. I Noa je jeo i pio, bio je oženjen i imao je obitelj. Isus je s apostolima jeo i pio, a Sv. Pavao nam potvrđuje, da smo Gospodinovi, bilo da jedemo ili pijemo ili štogod drugo radimo. Razlika između Noe i suvremenika bila je u tome, što j je Noa gledao u budućnost, iščekujući Gospodinov dolazak. Zato je i načinio lađu. Podsmjehivali su mu se: Gradi lađu i to na suhom. Što će mu to? Nama nije potrebna takva lađa. Živimo iz dana u dan i uživamo ono, što nam donese trenutak. Suvišna nam je misao na Boga i ne mislimo o Njegovim zapovijedima.
Pokazalo se, da je Noa bio u pravu. Lađa koju je izgradio na suhom, spasila ga je, dok je sve ostalo odnio potop.
I mi također gradimo lađu na suhom. Ta lađa je naša vjera, naše pouzdanje u Gospodina i očekivanje Njegova dolaska. Naravno, da i mi za to vrijeme i jedemo i pijemo i u f našim crkvama nižu se vjenčanja. Međutim, to su za nas samo stajališta na putu, od kojih ni jedno nije konačno. Konačno stajalište bit će susret s Kristom. Svaki advent i svaki Božić priprava su i predokus onog posljednjeg adventa I Božića, kada ćemo se konačno susresti s Gospodinom u vječnosti.
Ovo očekivanje u vjeri i pouzdanju nije uvijek lako. Noa je osjećao, da je među svojima osamljen. To i mi osjećamo. Ali Noa je ustrajao. Znao je, da ga je Bog pozvao, da svjedoči za Njega. Lađa na suhom bila je nešto izvanredno, ali upravo u tome bilo je njezino svjedočenje. Uz nju bi se trebali zaustaviti i zamisliti svi sunarodnjaci.
Mi smo pozvani tako graditi lađu našega kršćanstva, da se uz nju zaustave i zamisle naši sunarodnjaci. A u adventu još napose.

   
© Hrvatske katoličke zajednice Sindelfingen - Leonberg - Herrenberg